| Gogy | Date: Monday, 03.26.2012, 7:29 PM | Message # 1 |
|
Colonel
Group: Administrators
Messages: 180
Status: Offline
| Zbog izrazitih ujednačenih karkteristika sibirskog haskija pasmina je priznata od AKC-a (American Kennel Club) 1930. godine, a prvi službeni standard je objavljen 1932. godine.
Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća sibirski haskiji su došli i do Evrope gdje su se od tog doba počeli uzgajati i sticati svoje ljubitelje. I tu su se našli ljubitelji utrka pa se i po Evropi počela održavati takmičenja u vuči saonica.
Sibirski haski se u prošlosti koristio prvenstveno kao vučni pas ali radi svoje ljepote, dobre i vesele naravi te inteligencije, osim za vuču saonica počeo je sve češće biti pas za pratnju tj. kućni ljubimac. Sibirski haski u prosjeku živi 15 godina. On po svojoj naravi nije pas čuvar. Vaše goste i prijatelje te slučajne prolaznike dočekuje s radošću, a to je zato jer prvobitini uzgajivači iz plemena Chukchi cijenili su svoje pse i prema njima nisu bili grubi. Za velikih zima vlasnici pasa iz plamena Chukchi stavljali su spavati sibirske haskije zajedno sa svojom djecom kako bi ih psi grijali gustom dlakom u hladnim noćima. Godinama primjenjujući tu metodu sibirski haski je usvojio bliski odnos sa djecom, što se danas očituje u njihovom izrazitom zadovoljstvu igrajući se sa njima. Svu pažnju i poštivanje vlasnika i uzgajivača, sibirski haski je usvojio i preko svojih gena prenio na novo potomstvo, a to su današnje njegove karekteristike.
Sibirskog Huskyja je uzgojio narod Chukchi iz sjeveroistočnog Sibira kao izdržljivog vučnog psa. Korišteni su i u lovu na jelene kao goniči. Godine 1909, prvi veći broj tih Chukchi pasa donesen je na Aljasku kako bi se natjecali u " All-Alaska Sweepstakes" trci na duge staze i Aljaški musheri (vozači saonica s psećom zapregom ) su brzo spoznali mogućnosti tih malih i kompaktnih pasa iz Sibira.
U zimi 1925, kada se epidemija difterije pojavila u izoliranom gradiću Nome na Aljaski, spasonosni serum iz udaljenog Nenana donijeli su musheri sa svojim psećim zapregama. Taj pothvat donio je nacionalnu zahvalnost i promicanje vozača i njihovih pasa. Jedan od tih vozača, Leonhard Seppala, doveo je svoju zapregu Sibirskih Huskyja, potomaka prvih donesenih pasa iz Sibira, u Sjedinjene Američke Države. U Novoj Engleskoj natjecao se u utrkama vučnih pasa i ponovo dokazao nadmoć Sibirskog Huskyja nad domaćim psima. Vozači Nove Engleske dobili su priznanje 1930, a već 1938. osnovan je Američki savez Sibirskih Huskyja.
|
| |
| |
